ponedjeljak, 02.11.2015.
RECENZIJA: Vintage, Zagreb (20.01.2015.)
http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=20867
"Gdje početi priču o ovom koliko lucidnom toliko i smotanom liku? Lik je fenomen neurotičnog ekscentrizma i osebujne šizoidne gestikulacije i stvarno si je odabrao ime koje ga najbolje opisuje. Spletom okolnosti sam ga gledala i s bendom i kao kantautora. I sad ga evo u duetu s bubnjarom, jer ga je ostatak benda napustio. Frajer stvarno nikad ne odustaje. Realno, reda koncerte na koje uglavnom nitko ne dolazi, što je šteta, jer ima svašta novog za ponuditi. Muzički je interesantan, jer uspijeva natjerati nespojive glazbene pravce i rukavce da teku kao jedan. Skladbe su mu naoko sirove, a zapravo su vrlo pedantno složene. Pogotovo se s četveročlanim bendom prošli put u Vintageu čulo koliko ima delikatesa u muzici, počevši od prijelaza iz krutog šansonjerskog baritona na frenetično urlikanje i kreveljenje, pa do sitnih i šarmantnih detalja kojim instrumenti farbaju njegovu multipolarno poremećenu vokalnu ekspresiju. Kada svira akustičnu gitaru, ne izvodi živopisne bijesne gliste po bini i podno nje, ali zato puno ljepše pjeva. I buka je manja, pa mu se tekstovi razumiju, što je za autore poput njega ključno. Neke pjesme ulaze u uho iz prve, ali za većinu treba na desetke slušanja da sjednu kako treba. To uopće nije loše, jer prvoloptaštvo pod svaku cijenu je cajkaroška taktika. Mnogi hvale i njegove tekstove, ali nisam sigurna koliko ih razumiju. Tekstovi mu jesu solidno impresivni, vrlo raznoliki, duhoviti i pametni istovremeno, bolji od većine onoga što čujemo na sceni, ali da vidimo što mi je za njega jednom rekla moja sestra: "Ma Loki, pa on pjeva jer ne zna normalno pričati. Pa jebote, kad mu je muzika jedini način da ne muca, nek' piše jasnije tekstove...kaj to neki problem? A ne, frajer se kurči igrama riječi i metaforama ko jebeni Šekspir, a kad ga pitaš, ne znam, koliko je sati, zabezekne". Imam nevjerojatnu sposobnost pamćenja sestrinih izjava. Ona uvijek tako damski bira lijepe riječi, pa se ja moram poslije ispričavati ljudima i objašnjavati im što je zapravo mislila reći. Ali kuja uvijek između redaka uspije ubosti poantu. Na stranu mucanje. Muzičko izražavanje je sasvim legitimna i vrlo konstruktivna kompenzacija za govornu manu. Sjetimo se samo legendarnog Scatmana kojemu je trebalo 5 minuta mučenja s mucanjem da izrodi rečenicu, a uveseljavao je mnoge svojim brzim i razgovijetnim repanjem. Nego, tekstovi Čudnoređa jesu lišeni patetike i banalnosti, ali ponekad pretenciozni, a samim time nerazumljivi većini ljudi. Oni koji razumiju njegov složeni vokabular i verbalne vratolomije, na njih se ne odnosi kritika kojom nas lik bez predaha bombardira. Zato postoji opasnost da Čudnoređe završi u elitističkim krugovima gdje će se kojekakvi kužisti naslađivati drkanjem na vlastiti ooooh-tako-pametan mozak. I pritom se osjećati sooooo-fuckin-above-you. Džabe njemu tomovi kritike, ako se u njoj nitko ne uspijeva pronaći. Nema rock'n'rolla ako nekog ne uvrijediš. I nema uvrede ako netko ne skuži da je uvrijeđen. A za to treba biti prizemnijeg izražavanja. Jasno je meni iz samog imena benda da Čudnoređe nije tu da se dodvorava publici, nego da ju obrlati. Ali da bi to postiglo, frontman treba svoje filozofsko-misaone tokove pisati na većini shvatljiv način. Prilično je ambiciozan zadatak prilagoditi lirički izričaj široj publici, a pritom zadržati svoj integritet i autentičnost. I još pokušavati takvim pjesmama odgojiti novu publiku, tj. postaviti im više standarde slušanja "zabavne" glazbe. No, vidjet ćemo s vremenom da li je frajer kadar prožvakati divovski zalogaj koji je zagrizao. Ja mu svakako držim palčeve, a valjda i publika iz Vintagea od koje je uspio izvući najglasnije ovacije ove večeri." (Lorena Biljan Loki)
